Vikendom rekreativno
Vikend u suvremenoj svakodnevnici gotovo redovno promatram kao svojevrstan rascjep u kontinuitetu života. Pridajemo mu gotovo mitski značaj: doživljavamo ga kao privremenu autonomnu zonu, obećanje odmaka od rutine i mogućnost predaha. U svijetu u kojem je teško zamisliti budućnost onkraj postojećih struktura, osjećaj mogućnosti premješta se u kratke pukotine svakodnevnice, u trenutke kada se javlja slutnja da možemo zastati.
Tijelo je kroz tjedan određeno funkcijom utjelovljenom u radu i vremenu koje prodajemo za nadnicu. Vikendom taj odnos prividno popušta. Tijelo se privremeno izmiče svojoj radnoj ulozi i ponovno pokušava osjetiti vlastitu prisutnost, najčešće kroz melankoliju predaha.
U svojim radovima, nadahnut Hegedušićem i Trumbetašom s jedne strane te Riverom i latinoameričkim socijalnim slikarstvom s druge, kroz prizmu magičnog realizma spojenog s naivnim izričajem postavljam likove i scene unutar vikend-svakodnevnice koja djeluje istovremeno poznato i blago izmješteno.
Moji protagonisti nisu romantizirani heroji radničke klase niti nositelji dociranja o socijalnoj nepravdi, nego obični ljudi zatečeni u trenutku pokušaja da ponovno osjete sebe. Stilski ne djeluju kao akademski ideali; njihova anatomija nije ružna, nego poštena. To su teška i nezgrapno naslikana tijela koja nose tragove svakodnevnice.
Magični realizam ovdje nije prisutan samo kao estetski ukras, nego kao konceptualni alat. Omogućuje mi prikaz vikenda kao blago pomaknutog stanja stvarnosti, vremenske heterotopije u kojoj svakodnevica ostaje prepoznatljiva, ali se otvara prostor emotivnog otklona. To je prostor u kojem sanjamo cigarete dugačke deset metara, u kojem sekunde udaraju srčano, a melankolija sitnih sati vraća nas u polusvijet između sna i navike.
U tom pomaku banalne situacije dobivaju mitsku težinu. Vikend se pojavljuje kao vrijeme u kojem se svakodnevne geste pune očekivanjem da će život barem na trenutak postati gušći i stvarniji.
